Iako je razdoblje u znaku koronavirusa te je post koronsko razdoblje poremetilo održavanje raznih skupova i koncerata, u Bermu je ipak upriličen program posvećen velikom istarskom i hrvatskom skladatelju Slavku Zlatiću, a ostali programi njemu u čast čekaju neke bolje dane.
Slavko Zlatić, (Slavko Cvijetko Zlatić) (Sovinjak kod Buzeta, 1. lipnja 1910. – Pula, 27. listopada 1993.), hrvatski je skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog, melograf i glazbeni pisac.
Studij glazbe počeo je u Trstu, a završio u Zagrebu. Kao dirigent, glazbeni pedagog, kritičar i etnomuzikolog djelovao je u Zagrebu (zbor “Lisinski”, zbor RTV-a), Sušaku i Puli. Bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, Saveza kompozitora Jugoslavije i član Međunarodnog savjeta za muziku pri UNESCO-u. Bio je članom Inicijativnog odbora (8. prosinca 1968. u Žminju) za osnivanje Sabora Čakavskog pjesništva. Pripremio je više stotina radijskih emisija, te pisao filmsku i scensku glazbu. Godine 1980. dobio je nagradu “J. Š. Slavenski”.
Kako se navodi u literaturi, posebnost netemperirane istarske ljestvice bila je osnovni pokretač stvaralaštva Slavka Zlatića, koji je već u djetinjstvu pokazivao veliko zanimanje za narodne instrumente i melodije. Ostavio je naslijeđe od oko 120 skladbi. Područje njegova rada pretežno su manji oblici: zborski radovi, popijevke za solo glasove uz glasovir te komorne i kraće orkestralne skladbe.
Dio života proveo je u Puli, gdje je prije godinu i pol, u povodu 25. obljetnice njegove smrti ispred kuće u kojoj je godinama živio i stvarao (Ulica Grada Graza 2, nadomak Mornaričke bolnice) otkrivena spomen-ploča. Tom je prilikom muzikologinja Mirjana Grakalić kazala je da je tim činom odana počast i iskazana zahvalnost istaknutom i svestranom glazbeniku, te je potom izdvojila nekoliko crtica iz njegova života.
– Nemoguće je ukratko izreći sve ono čime nas je Zlatić zadužio svojim bogatim i svestranim djelovanjem. Rođen je u Sovinjaku 1. lipnja 1910. godine u obitelji školskoga učitelja, a vjerojatno je na njegov životni poziv utjecala i činjenica da je već s pet godina imao malu violinu, a kasnije i klavir u stanu. Nakon završene gimnazije u Kopru, upisao je studij kompozicije u Trstu kojeg je nastavio u Zagrebu i diplomirao 1934. godine u klasi Blagoja Berse. Po završetku studija postao je asistent našem istaknutom dirigentu Lovri pl. Matačiću u vođenju zborova Sloboda i Kolo. Radio je i u Zagrebu na Hrvatskom državnom konzervatoriju, potom na Glazbenoj akademiji, a 1965. Zlatić se vratio u Istru i zauvijek nastanio u Puli, kazala je tom prilikom Grakalić.
Upravo je u Puli Zlatić bio ravnatelj Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, znanstveni suradnik, etnomuzikolog riječkog ogranka Sjeverojadranskog instituta JAZU-a, koji se nalazio upravo u zgradi gdje je Zlatić živio.Uz to, bio je vanjski suradnik na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji, a na Radio Puli vodio je i uređivao nekoliko ciklusa emisija ozbiljne glazbe. Spomen-ploču koju je tom prigodom otkrio predsjednik pulskog Gradskog vijeća Tiziano Sošić izradio je Bojan Šumonja.
Ostavština Slavka Zlatića pohranjena je na nekoliko lokacija: partiture uglavnom u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, zapisi narodnih napjeva u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a dio sitnog inventara nalazi se u pazinskom Državnom arhivu, dok se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli nalazi veći dio njegove ostavštine.
Zanimljivo je istaknuti da je učionica u kojoj je predavao, a koja se tada zvala jedanaestica, prije 17 godina preimenovana u Zlatićevu dvoranu. U njoj se nalazi i stalni postav nekih njegovih osobnih predmeta i kopije partitura. Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja, a svakako treba spomenuti Nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor”.
Prilikom jednih od Zlatićevih dana, prije nekoliko godina, umirovljena profesorica glazbe i nekadašnja ravnateljica pulske glazbene škole Vlada Može govorila je o tome kako je imala čast što je bila učenica Slavka Zlatića, i on je jedan od zaslužnih što je svojim radom i djelovanjem omogućio da danas imamo i Muzičku akademiju.
– Bio je vrstan profesor, nikad nismo odlazili sa sata, a prema njemu smo se odnosili s posebnim poštovanjem, jer je osim velikog znanja imao i divan odnos prema učenicima. Njegova je glazba poznata kao glazba istarskog-primorskog izričaja, kazala je Može osvrnuvši se na njegov životni put, koji nije bio uvijek lak. (IZVOR: Glas Istre, autor: Vanesa Begić, 07.06.2020.)
