U petak, 07. veljače u 19 sati buzetsko kino nudi još jedan film iz serijala o najvažnijim albumima slovenskog rocka “LP film Pankrti – Dolgcajt” . Priča je to o okolnostima nastanka prvog slovenskog punk benda, o stvaranju istoimene prve ploče, kao i njihovom utjecaju na tadašnje slovensko (ali i jugoslavensko) društvo. Kroz pogled jednog od najvećih fanova benda, Marina Rosića, te mnoštvo sugovornika povezanih s tadašnjom scenom film vas vodi natrag u 1980…
Te je godine naime izašla prva ploča Pankrta pod nazivom “Dolgcajt” (= dosada) koja je slovila za prvu punk ploču ‘s one strane željezne zavjese’. “Krajem ’70-ih Ljubljana je bila ‘ekstremno mrtav grad, prazna i siva, a vikendi su bili najgori. ‘Dolgcajt’ je bio prikaz tinejdžerskog odrastanja koje je bilo dosadno” kaže jedan od likova na početku filma.
No, dosadno je bilo samo do pojave Pankrta. “Kako nije bilo nikakvih realnih izgleda da ću čuti punk u Ljubljani, morali smo ga napraviti sami za sebe” izjavio je pak u jednom intervjuu Gregor Tomc, uz Peru Lovšina vođa i osnivač Pankrta, a danas profesor na ljubljanskom sveučilištu.
Svoj prvi koncert Pankrti su održali 18.10.1977. u Gimnaziji Moste (u školi i dan danas postoji spomen ploča koja označava taj datum!), nakon kojeg je Ljubljana još danima bila u šoku. O tom sada već povijesnom događaju svjedoči mnoštvo arhivskih snimaka, kao i izjave sudionika tadašnje scene, novinara, diskografa, članova benda i njihovih fanova, među kojima je i ljubljanski taksist i frontmen benda Carina, Marin Rosić.
Nedugo nakon toga Pankrti su održali i svoj prvi koncert u Zagrebu, u Galeriji SC i upravo taj koncert smatra se početkom Novog vala, a već je poznata priča kako je Johnny Štulić nakon koncerta odlučio ‘obrijati bradu i brkove da liči na Pankrte’.
Ploča “Dolgcajt” izašla je na kulturni praznik 8. veljače 1980. i jedna je od ključnih ploča ne samo slovenskog nego i jugoslavenskog rocka. Zbog ‘društveno nepoćudnih’ tekstova ni nju nije zaobišao famozni ‘porez na šund’, no kako jedan od likova u filmu zgodno primjećuje, ‘tko je prošao bez te etikete nije bio dobar’. Jedan obožavatelj nakon izlaska ploče kupio je rječnik kako bi mogao razumijeti tekstove na slovenskom, a jedan čak ide toliko daleko da kaže kako bi ‘Berlinski zid pao kasnije da nije bilo Pankrta’.
Svoje dojmove o ploči, punku i Pankrtima daju između ostalih i Vladimir Arsenijević, Matjaž Gantar, Aldo Ivančić, Dušan Kojić-Koja, Srđan Gojković-Gile, Boris Leiner, Denis Romac, Iztok Turk, Darko Glavan, Marjan Ogrinc, Maks Juričić, Aco Razbornik, Andrej Blatnik, Andrej Šifrer, Igor Vidmar i drugi.
Osim što traje točno onoliko koliko traje i ploča, film joj je sličan i po tome što je izuzetno dinamičan i odlikuje ga enormno brza izmjena kadrova čime se vjerojatno htjela naglasiti punkerska žestina same ploče. No, u svoj toj brzini gledatelj se lako pogubi te ne bi bilo loše da su sekvence razgovora (pogotovo one sa članovima benda) ostavljene malo dužima kako bi film dobio na preglednosti.
Inače, cijeli ovaj projekt zamišljen je kao serijal dokumentaraca pod nazivom “Glasba je časovna umetnost” koji obuhvaća sve značajne albume slovenske muzičke scene.
